Na površini ne većoj od 500 četvornih metara, ova crkva nametnula se kao prepoznatljivi znak i simbol druge faze čileanskog modernizma. Na početku tog razdoblja, tijekom 1930-ih i 1940-ih godina, čileanski arhitekti bili su blisko povezani s europskim avangardnim kretanjima, a pod utjecajem mnogih

međunarodnih iskustava arhitektonski fakulteti suprotstavili su se akademskim teorijama i stilovima. Katolička liturgija također se duboko propitivala sve do Drugog vatikanskog koncila održanog 1965. godine. Ovaj posljednji aspekt možda je omeo ispravno tumačenje crkve benediktinskog samostana u Las Condesu, koja je u našu disciplinu uvela nove disciplinarne i kontekstualne teme, zbog čega je i tako značajna za Čile.